– Svjetska kronologija Templara –

Povijesni slijed događanja

Ova Povijesna Kronologija Viteškog Reda Templara bazira se isključivo na povijesnim dokumentima i pisanim podatcima te predstavlja vjerodostojan slijed zbivanja od povijesnog razdvajanja Kršćanske Crkve na Istočnu i Zapadnu (1054.g.), poziva na Prvi križarski rat (1095. g.), pa sve do današnjih dana. Potrebno je napomenuti da su se od početka XVIII. st., to jest, od ponovnog pojavljivanja templara u javnosti (objavom Općeg Statuta i Izborne Povelje 1705. g.), u globalnoj templarskoj zajednici neprestano događala previranja, koja su u XX. stoljeću dovela do raskola te niza podjela, odvajanja i razdvajanja što je rezultiralo da danas postoji nekoliko međunarodnih templarskih udruženja (asocijacija) i da im međusobna suradnja nije na potrebitoj visini.

Budući da je ovo Opća Kronologija Viteškog Reda Templara, računam da ovdje nije mjesto za dublje analize, procjene ili ocjene legitimiteta pojedinih međunarodnih asocijacija. Osnovna mi je nakana predočiti točne podatke o najvažnijim događajima na nivou globalne (svjetske) templarske zajednice (navodeći i godine i mjesta događanja). Isto tako, ne uzimam si za pravo procjenjivati postupke Rimokatoličke Crkve u srednjem vijeku (papine bule o zabrani djelovanja Reda 1308. g. i bule o ukidanju Reda 1312. g.)!

Red se početkom XVIII. st. ponovno pojavio u javnosti, ali kao svjetovni vojno-duhovni Red, baziran na tradicijama templara srednjega vijeka i takav je uglavnom ostao sve do danas. Osnovno mu je obilježje kršćanstvo, s posebnim naglaskom na prakticiranje kršćanskog ekumenizma, kršćanskog humanizma i dobročiniteljstva uopće. Svojim djelovanjem potiče kršćanski moral i etiku i nastoji razvijati što bolje odnose i suradnju sa svim kršćanskim Crkvama.

Pri uređivanju ove Kronologije, u velikoj mjeri su mi pomogli raniji radovi braće templara Chev. Dr. Roberta J. Kovarika (KCTJ) uz dopunu H. E. Chev. Malcolma J. Fergusona (KGCT), FSA. Scot., te rad Gordona Napiera.

XI. stoljeće

1054. godina

Dolazi do raskola i razdvajanja Kršćanske Crkve na Istočnu i Zapadnu i s vremenom, odnosi između dviju podijeljenih kršćanskih Crkava bivaju sve lošiji.

1065. godina

Turci postaju vladari Jeruzalema. Progone, pljačkaju i teroriziraju kršćanske hodočasnike.

1071. godina

U Manzikertu, turkmeni (koji su već naselili Anatoliju) vrše pokolj nad bizantskom vojskom i učvršćuju prevlast u Maloj Aziji. Osvajaju i Niceju. Svoju državu nazivaju Rimskim Sultanatom (jer su se pokoreni Bizantinci smatrali Rimljanima). U to vrijeme turci su na pragu Carigrada – najveće kršćanske metropole.
Bizantski car Aleksije šalje pismo papi Urbanu II. tražeći vojnu pomoć Zapada. U svojoj molbi posebno naglašava obvezu kršćanskog Zapada prema Jeruzalemu, kao i realnu tursku prijetnju cijelom kršćanstvu. Uskoro slijedi odgovor:

1095. godina

Kod Clermont-a (Francuska), papa Urban II. poziva na Prvi križarski rat. Prema Jeruzalemu je krenulo ukupno oko 30.000 križara.

1099. godina

Bez pomoći Bizantinaca (car Aleksije je križarskim ratnicima pružao pomoć i pojačanje, ali se ipak sa svojom vojskom vratio u Carigrad), križari osvajaju grad Antiohiju, zatim osvajaju kršćanska područja oko Edese, Antiohije te Tripolija (u Siriji) i konačno u mjesecu srpnju križari osvajaju Jeruzalem. Među križarskim bojovnicima bio je i Hugues d Payens (kasnije osnivač Viteškog Reda Templara).

1100. godina

Radi sve izraženije potrebe za skrb oko ranjenih i bolesnih, osnovan je bolnički Red Sv. Ivana Jeruzalemskog („Hospitalci“).

XII. stoljeće

1113. godina

Papa Pascal II. priznaje „Hospitalce“ (Red sv. Ivana Jeruzalemskog).

1118. godina

Hugues de Payens (iz Francuske pokrajine Champagne) i Godfrey od Saint-Omera (iz Francuske pokrajine Picardy) s još sedam vitezova (iz okoline Champagne i Burgundije), u Jeruzalemu osnivaju prvi vjerski i vojnički Red s ciljem očuvanja osvojenih područja i zaštite hodočasnika. Prihvatili su redovničke zavjete i prvi patron bio im je patrijarh Jeruzalema Warmund od Picquigny-a. Baldwin II. (kralj Jeruzalema) za boravak im je ustupio južni dio svoje palače (palača Al-Aqsa Mosque, građena na temeljima Solomonovog Hrama) podno Brda Hrama, posebno ih zaduživši za čuvanje prometnica i putova od zasjeda razbojnika i drugih napadača i posebno za brigu o sigurnosti hodočasnika. Ponijeli su naziv siromašni Vitezovi Kristovi Hrama Jeruzalemskog.

1126. godina

Iz Jeruzalema u Francusku odlaze kralj Baldwin II. i Hugues de Payens s viteškim izaslanstvom, s namjerom da uz pomoć cistercitskog opata Bernarda od Clairvaux-a (rođen je 1090. g.) dobiju papinsko priznanje Reda i da izrade „Životna pravila“ Reda.

1128. godina

Papa Honorius II. (1124.- 1130) prima Huguesa de Payensa i druge članove viteškog izaslanstva (braću templare Godefroya de st. Omera, Payena de Montdidiera, Gorala, Bisola i Archembalda de st.Amanda), zatim s papinim izaslanikom odlaze na Sabor u Troyes. Na Saboru, Vijećem predsjeda opat Bernard od Clairvaux-a. Red Hrama je priznat (jedino je biskup od Orleansa bio protiv), odobren je Pravilnik (temeljen na Benediktinskom modelu) sastavljen od opata Bernarda. Pravilnik je poznat kao „Latinsko Pravilo“ kojeg je sačinjavalo 76 Članaka. Hramovnici prihvaćaju bijeli plašt (po ugledu na Red Cistercita) kojega će nositi prisegnuti vitezovi kao simbol odanosti i čistoće života.

Papa potvrđuje Red Hrama, a Hugues de Payens biva izabran za Prvog Velikog Poglavara (Meštra) te putuje po Europi, odlazi u Škotsku i Englesku kako bi proširio Red i uspostavio „Pravila“ („Latinsko Pravilo“). Red se vrlo brzo širi Europom i Britanskim otočjem.

1128. godina

Red sv. Ivana Jeruzalemskog („Hospitalci“) postaje drugi vojni Red.

1130. godina

Opat Bernard od Clairvaux-a piše „De Laude Novae Militae“ gdje templare opisuje kao „novi Red u Svetim Zemljama“ – kao mješavinu viteškog i redovničkog života. Iste godine, u Jeruzalemu se osniva i Red Sv. Lazara (osjeća se poveznica s Templarima).

1136. godina

Smrću Huguesa de Payensa, Red Hrama ostaje bez Prvog Vel. Meštra. Za drugog po redu Vel. Meštra izabran je Robert od Craona (iz francuske pokrajine Burgundije), nećak nadbiskupa Canterburyja. Te, 1136. godine započinje pravo vojno i ratničko djelovanje Reda Hospitalaca (nakon papine dozvole za ratno-borbeno djelovanje Reda).

1139. godina

Svojom bulom: „Omne Datum Optimum“, papa Innocent II. stavlja Red Hrama (templare) pod svoju direktnu upravu dajući im razne povlastice čime postaju autonomno i neovisno (suvereno) tijelo i omogućeno im je da si osiguraju svoju vlastitu ekonomsku bazu za financiranje svojih vojnih aktivnosti. Osnovna im je zadaća bila obrana Crkve od svih neprijatelja Križa.

1144. godina

Papa Celestin II. (1143. – 1144. ) svojom bulom: „Milites Templi“, Redu Hrama (templarima) daje još veće privilegije i povlastice te im omogućuje da si prikupljaju vlastiti kapital (novac). Iste godine turski emir Zengi (bio je emir Alepa i Mosula) osvaja Edesu, masakrirajući sav zatečeni kršćanski živalj, pa i nadbiskupa Huguesa.

1145. - 1146. godina

Opat Bernard od Clairvauxa svojim gorljivim propovijedima poziva kršćane u novi križarski rat i Papa Eugenius III. (1145. – 1153.) pokreće Drugi križarski rat. Iste godine izdaje bulu: „Militia Dei“ kojom templarima dozvoljava da imaju vlastite crkve i svećenike koji nisu pod jurisdikcijom biskupa! Kasnije će i neke druge pape izdati iste bule s dodatnim privilegijama i novim povlasticama za templare. Na bijele plašteve Vitezova templara, papa dodaje križ crvene boje (postavljen na lijevi prednji dio tunika i na ramenu plašteva), kao simbol viteške spremnosti za prolijevanje krvi i umiranje za vjeru i Križ.

1150. godina

Templari su stekli svoju prvu utvrdu – dvorac u Gazi.

1154. godina

Francuski kralj Luj VII. priznaje templarski viteški Red (Red Hrama).

1160. godina

U Španjolskim kraljevstvima osnivaju se i drugi viteški Redovi kao što su Redovi iz Alcantara, Calatrava i Santiaga.

1163. godina

Pod nazivom: „The Retrais et Etablissements de Temple“, objavljen je opširan dodatak Pravilima, imao je čak 675 dodatnih Članaka! Obuhvaćao je conventual (samostanski život), posebnim poglavljem dodatno je definiran hijerarhijski status, zatim pristup (prijem) Redu, izbor Vel. Meštra, određivanje pokore i kazne za kršenja Pravila i Statuta itd. Svojom bulom, papa Alexandar III. (1158. – 1181.) priznaje izmijenjen i dopunjen Pravilnik a templarski Red promovira kao Suvereno Tijelo. Usvaja se motto: „Non nobis Domine, non nobis, sed Nomini Tuo da gloriam“, te pečat koji prikazuje dva viteza na konju – jedan kao vojnik, drugi kao hodočasnik (iako se iz same ilustracije čini da obadvojica nose štit i koplje), s natpisom „Sigillum Militum Christi“. Nakon prijevoda na francuski, dopunjeni Pravilnik postaje poznat kao Antički (davni) Pravilnik, a kasnije – sredinom XIII. st. aragonski prijevod postaje poznat kao Katalonsko Pravilo (Katalonski Pravilnik) i biva prihvaćen u Iberijskim kraljevstvima , gdje se od vitezova templara tražilo da prisegnu na odanost i lojalnost vladarima (što nije bio slučaj drugdje po Europi), a Portugalski i Španjolski templari, svoje vojne aktivnosti usmjerili su borbi protiv Islama na tada okupiranom Iberijskom poluotoku.

1187. godina

U bitci za Hattin, Saladin je porazio križare i kršćani u noći s 2. na 3. listopada (to je dvadesetsedmi dan mjeseca redžeba po islamskome kalendaru i godišnjica Muhamedovog mističnog noćnog leta od Hrama, kroz sedam nebesa, do Alahova prijestolja!) predaju i gube Jeruzalem. U tome ratu na najisturenijim i najtežim ratnim pozicijama izginulo je više od dvije stotine templarskih vitezova! Nakon toga, iste godine, papa Grgur VIII. pokreće Treći križarski rat. I templari i hospitalci odlaze na Cipar, kojega je templarima prodao engleski kralj Rikard Lavljeg Srca, gdje razvijaju pomorsku silu.

1191. godina

U Trećem križarskom ratu, nakon dvogodišnje opsade, u kojoj su s kopnene strane grada učestvovali templari i hospitalci, zatim francuski i talijanski križari (a za prvi puta i teutonski vitezovi), grad Akko / Akra - u jakom pomorskom napadu s obalne strane zauzima nova i snažna templarska flota i u njemu osnivaju novo sjedište i zapovjedno mjesto.

1193. godina

Treći križarski pohod u potpunosti se raspao. Te godine umire i sultan Saladin.

1198. godina

Papa pravnik Inocent III. počinje zagovarati Četvrti križarski rat. Grof Thibaut de Champagne šalje izaslanstvo da sklope sporazum o prijevozu s pomorskom Mletačkom Republikom, nudeći im osamdeset i pet tisuća maraka i podjelu plijena. Zapovjednik ratnih križarskih postrojbi postaje markiz Boniface de Montferrat (radi bolesti grofa Thibauta od Champagne). Ovaj rat Mlečani koriste i za svoje ciljeve: profit i osvetu.

1200. godina

Već u tim godinama, zahvaljujući osnovanoj širokoj mreži Preceptorata, templari u Europi predstavljaju jaku ekonomsku silu s visokim ugledom (reputacijom), za pružanje pouzdanih, poštenih i efikasnih financijskih usluga. Hramovi u Londonu i Parizu postaju riznice za čuvanje novčanih sredstava (i drugih dragocijenosti) vladara Engleske i Francuske. Visoki templarski uglednici specijaliziraju se u radu s novcem i sve više se bave financijskim poslovanjem, više se počinju baviti poslovanjem financija na širem području i time postaju pioniri međunarodnog bankarstva.

XIII. stoljeće

1202. godina

Mlečani napadaju kršćanski grad Zadar (kojega su izgubili od Ugara). Te godine u Četvrtom križarskom ratu, križari osvajaju i pljačkaju Konstantinopolis.

1204. godina

Amauri, naslovni kralj Jeruzalema sklopio je šestogodišnje primirje sa sultanom al-Adilom. U Europi, papa zaoštrava križarske pohode s namjerom da se potisne katarska i albigenška hereza u južnoj Francuskoj. Aktivna je bila i „križarska vojna“ protiv poganskih Litvanaca (Baltički križarski pohod).

1209. godina

U nastojanju iskorjenjivanja hereze, križari čine nezapamćen masakr nad narodom Beziersa. Masakr je nadgledao cistercitski opat Citeauxa Arnaud Amauri. Heretici su bili izmiješani s vjernicima i na upit kako će se moći razlikovati vjernici od heretika, opat Amauri poručio je svojoj križarskoj vojsci da ih: „pobiju sve odreda, a Bog će lako prepoznati svoje“! Templari nisu učestvovali u tim i sličnim bratoubilačkim vojnama. Bio je općeprihvaćen stav da se templari prije svega zauzimaju za Svetu zemlju i nisu prisiljavani sudjelovati u ratnim pohodima protiv drugih kršćana, koje je odobravao papa.

1212. godina

U Španjolskoj su tih godina aktivne borbe kršćana protiv Maura. Templari, vojnim kontigentom, pod vodstvom Alfonsa III. od Kastilje, tjeraju u bijeg muslimane kod Navas de Tolosa. Po pitanju gubitka Jeruzalema, neki su svećenici vjerovali da je za to kriva grešnost odraslih križara i da bi jedino „nevina dječica“ mogla povratiti Božju naklonost i te godine tisuće djece iz cijele Europe spontano bježe od kuće, krećući u novi pohod za oslobođenje Svetog groba! Postoje zapisi da su to iskoristili đenoveški moreplovci, primajući na svoje brodovlje na stotine takve djece i umjesto da ih prevezu u Svetu zemlju, u Egiptu su ih prodavali kao roblje.

1219. godina

Peti križarski rat započeo je s nekoliko okršaja u Palestini koje je predvodio ugarski kralj Andrija, koji se ubrzo vratio kući, ponijevši sa sobom glavu sv. Stjepana. Križari nisu prihvatili, od sultana ponuđeno, trideset godišnje primirje, već su krenuli prema Kairu i bili katastrofalno poraženi. Inače, za vladavine pape Inocenta III. (1198.–1216.g.) osnovan je dominikanski Red, iz kojeg je izrasla inkvizicija. Dominikanski inkvizitori stvarali su ozračje straha i denuncijacije. Bez obzira što su srednjevjekovni katolički svećenici bili nositelji pismenosti i učenosti u cijeloj zapadnoj Europi i u znatnoj mjeri utjecali na sveopći civilizacijski razvitak, predstavljali su i totalitarno tijelo – nesnošljivo prema svima koji su bili drugačijih vjerskih nazora. Svako udaljavanje od vlastite dogme, osuđivali su kao herezu, kao ugrožavanje duše vjernika. Crkva je koristila inkviziciju za progon heretika. Još 1188.g. papa Lucije III. ovlastio je biskupe da uhićuju i ispituju ljude u regijama gdje je krivovjerje bilo više prisutno i one za koje se utvrdilo da gaje nekatoličko vjerovanje, predavali su svjetovnim vlastima radi kažnjavanja.

1228. godina

Šesti križarski rat, bez pristanka pape, predvodi njemački car Friedrich II. Hohenstauf, s namjerom da vlada Svetom zemljom kao regent (umjesto svojeg teg rođenog sina). Godinu prije toga, oženio je princezu Jolandu, nasljednicu Jeruzalemskog kraljevstva te se okrunio za kralja. Ubrzo se okrenuo prema njenoj rođakinji, a suprugu Jolandu, kojoj je bilo tek četrnaest godina, protjerao je u svoj harem u Palermu. Umrla je tjedan dana nakon što mu je rodila sina. U ovaj ratni pohod templari su odbili poći, ali su teutonci (njemački vitezovi) svesrdno podržali Friedricha II.

1229. godina

Friedrich II. mirovnim sporazumom sa sultanom al Kamilom, u kršćanske ruke vraća Nazaret, Betlehem i Jeruzalem. Muslimani zadržavaju Brdo Hrama. Jeruzalem ostaje otvoren i neutvrđen grad. Iste godine napušta Svetu zemlju, jer su papine snage zauzele njegove posjede na Apeninskom poluotoku. U mjesecu kolovozu, nomadsko tursko pleme Horezmaka zauzima Jeruzalem.

1233. godina

U to vrijeme, u Europi, i papa grgur IX. ovlastio je dominikance da istražuju krivovjerje, zabranjujući čak i biskupima miješanje u njihov posao.

1244. godina

U bitci za La Forbie templari doživljavaju pravu katastrofu, kršćani gube i Jeruzalem i svoje Jeruzalemsko sjedište premještaju u Akru (Akko).

1249. godina

Sedmi križarski rat obilježen je Lujem IX. i njegovom vojskom. Posebna pobjeda izvojevana je osvajanjem Damiette.

1250. godina

Novi veliki poraz templari, zajedno s francuskim kraljem Lujem IX, doživljavaju u Egiptu u krvavoj bitci za Mansurah.

1252. godina

U Europi, papa Inocent IV. svojom bulom „Ad expiranda“ i službeno odobrava i dopušta korištenje mučenja. Postupci mučenja uključivali su škrip za prste na rukama i nogama, „španjolsku čizmu“ te estrapadu i raspinjalo, kao i posebnu spravu za nasilno otvaranje čeljusti optuženika za herezu, nanoseći im strahovitu bol. Smaknuća su izvršavana javnim spaljivanjima, često na laganoj vatri. Doušnici su nagrađivani dijelom zaplijenjene imovine heretika.

1271. godina

Baibars, egipatski mameluški sultan, u nezaustavljivim ratnim pohodima osvaja tvrđavu hospitalaca Chastel-Blanc, templarsku utvrdu Krak te utvrdu braće teutonskih vitezova – Montfort u Siriji. Muslimani osvajaju Svetu zemlju.

1290. godina

U osmom križarskom ratu vojske Toskanaca i Lombardijaca uz velika krvoprolića osvajaju grad Akru.

1291. godina

Mameluški muslimani osvajaju i posljednje templarsko uporište – grad Akru (Akko). Templari evakuiraju sav preostali kršćanski živalj, iseljavaju dvorac Atlit. Prije pada samog grada, templarski Meštar Thibaud Gaudin uspio je brodom poslati templarsko blago i svete relikvije. Dana 31. srpnja, gubitkom Bejruta izgubljen je i posljednji kršćanski grad u Palestini, čime je i praktično okončana kršćanska prisutnost u Svetoj zemlji. Red se povlači na Cipar, gdje uspostavlja svoje novo sjedište.

1292. godina

Jacques de Molay izabran je za novog Vel. Meštra templarskoga Reda.

1300. godina

U Europi, templari se sve više okreću svjetovnom i mirnodopskom načinu života, bave se i poljoprivredom ali i ekonomskim, konkretnije, novčanim poslovima. Posuđuju novac čak i vladarima! Primjećuje se ljubomora i zavist prema templarskoj ekonomskoj moći i sve glasnije se čuju optužbe za korupciju, ali i sve jasnije optužbe za templarsku krivicu za gubitak Palestine. Istina je bila drugačija. Jedino su templari ostali kod svojih izvornih ideala križarskih ratova (Sveta zemlja i Jeruzalem, zaštita hodočasnika). Ostali su vojni Redovi u međuvremenu pronašli nova ratišta! Hospitalci su osvojili pojedine grčke otoke, nastavljajući svojim galijama prepadati muslimanske pomorske karavane. Na grčkom otoku Rodos, uspjeli su legalizirati i svoju malu državu. Teutonski Red (osnovan tijekom Trećeg križarskog rata) prvo je preselio u Mletke a zatim u Marienberg (Pruska utvrda), odakle su često napadali pogansko stanovništvo Pruske i baltičkih zemalja. Tu su (u Pruskoj) teutonci uspjeli izboriti i svoju neovisnu državicu.

XIV. stoljeće

1305. godina

Nakon smrti pape Benedikta XI. (iznenada preminuo 7. srpnja 1304.g.!?), oslobodio se prostor da francuski kralj Filip IV. (zvan Lijepi) realizira svoj plan, da Bertranda de Gota, nadbiskupa od Bordeauxa, postavi na papinski tron, što je i ostvareno u mjesecu studenome 1305. godine u Lyonu. Filip IV. našao je načina papu držati u Francuskoj (ili u blizini), a njegove su vojne snage uvijek bile u blizini kada su se donosile važne papine odluke!? Raymon Lull piše svoj Liber de Fine, u kojem zagovara sjedinjenje templara i hospitalaca u jedan vojni Red. U to vrijeme, visoko plemstvo i vladari sve više se novčano zadužuju kod templara.

1306. godina

Za templare posebno znakovita godina! Templari na Cipru, podržavaju pobunu lokalnih baruna protiv ciparskog kralja Henrika II. koji je bio primoran abdicirati u korist svoga brata Amauryja de Lusignana. Iste godine izaslanstvo plemstva (i plemenski kraljevi i prinčevi) iz Etiopije krenulo je u Avignon zatražiti audijenciju kod pape Klementa V. Ostaje upitno, da li je možda u to vrijeme i sam etiopski car Wemed Ara’ad imao razloga biti ogorčen na templare. Ubrzo nakon toga, papa poziva Velike Meštre vojnih Redova da s Cipra dođu u Bordeaux, navodno radi sastanka povodom strategije na Istoku!? U pozivu je bilo napisano: “Nalažemo vam da dođete ovamo bez odgađanja, na što skrovitiji način, sa što manje pratnje, jer će te s ove strane mora lako naći dovoljan broj svojih vitezova koji će vas dvoriti“?

Vel. Meštar templara Jacques de Molay, poslušao je papin poziv i vjerojatno nije bio svjestan opasnosti koja se već nadvila i nad njim i nad samim Redom. Očito nije prepoznao činjenicu de je Red Hrama već osuđen na propast! Vel. Meštar hospitalaca, odbio je papin poziv, odbio je poći s Cipra te je poslao ispriku (vrlo znakovito!). Papa je izrazio namjeru da spoji dva najveća vojna Reda (hospitalce i templare) u jedan crkveno-vojni Red. Tu se ustvari prepoznaje namjera Filipa IV. da taj budući novostvoreni vojni Red vodi jedan od njegovih sinova (iako nitko od njih nije bio križar). Vel. Meštar templara Jacques de Molay, kao i vodstvo hospitalskog izaslanstva, nisu se slagali s tim prijedlogom i nisu ga prihvatili! Negdje u to vrijeme, Filipova je devalvacija izazvala jake nerede i on sam, zaklon je potražio u pariškom Hramu, gdje je lako mogao steći dojam o silnom bogatstvu templara (iako ta procjena nije bila realna, jer su templari čuvali i mnogo blaga koje nije pripadalo njima već njihovim brojnim klijentima).

1307. godina

Jacques de Molay u proljeće dolazi u Pariz i vodi sastanak Vijeća u tamošnjem (pariškom) Hramu! Dali je već tada Filip IV. odlučio kako će riješiti svoje novčane dugove i velike financijske probleme ??
I Edvard I., ali i Edvard II. imali su već nagomilane i ne plaćene dugove templarskome Hramu u Londonu. U Francuskoj, veliki novčani dužnik templarima bio je i sam kralj Filip IV! Već 14. rujna, svojim je agentima poslao zapečaćene upute s opisom „templarskih opačina“ u kojima templare optužuje na krajnje bezobziran i podmukao način („svojim zapanjujućim zvjerstvima, templari nadilaze nerazumne zvijeri…“, „…okaljali su zemlju svojim nemoralom….“, „…poništavaju sve blagodati rose, zagađuju čistoću zraka i unose zbrku u našu svetu vjeru….“), pripremajući ih za fizičko uništavanje templara. Već je dao premjeriti sve templarske posjede, pod izgovorom da se to čini radi planiranja novog poreza. Sve učestalije optužbe na račun templara pretvorio je u „činjenice“ i započeo neviđeni progon templara u Francuskoj.

Filip IV. („Filip Lijepi“) zapovjedio je uhićenje svih templara u Francuskoj, koja su započela u petak 13. listopada te godine, te pozvao i ostale monarhe da učine isto. Masovna uhićenja templara, vršili su plaćeni kraljevski službenici (na sjeveru Francuske zvali su ih baili, a na jugu senešali). Ova operacija, podrobno i pomno, u najvećoj je tajnosti planirana unatrag nekoliko mjeseci. Glavni vođa cijele operacije bio je Guillaume de Nogaret – važan ministar u vladi Filipa IV., njegov najbliži savjetnik i čuvar pečata (kojega je papa Benedikt XI. izopćio radi pokušaja otmice pape Bonifacija 1303.g.). Dana 15. listopada, kraljevi službenici objavili su javno točke opće optužnice (s tim su posebno upoznali i sveučilišne filozofe u Parizu), a već 16. listopada, kralj je poslao pisma stranim vladarima kako bi opravdao ovaj svoj čin te da ih potakne da i oni postupe isto. Akcija uhićenja templara sprovedena je vrlo uspješno. Uhićene su sve važnije vođe Reda, zajedno s ogromnom većinom običnih članova. Samo dan prije uhićenja, Jacques de Molay dobio je čast nositi lijes na sprovodu preminule sestre Filipa IV., što dokazuje s kolikim je iznenađenjem uhićenje obavljeno i koliko je neiskren bio sam kralj, jer da je uistinu vjerovao u krivnju Vel. Meštra de Molaya i da je za to imao dokaze, sigurno mu nebi učinio tu posebnu čast dan prije. Ipak kraljevi agenti, nikada nisu pronašli spise Reda, niti templarsko blago. Za vrijeme ispitivanja, zatočeni templar Jean de Chalon izjavio je da je čuo kako su pedesetak templara, s rizničarom templarskog blaga pobjegli u luku La Rochelleu.

U luci su ih dočekali mornari s osamnaest brodova u vlasništvu Reda odakle su otplovili u nepozantom pravcu i više nikada nitko za njih nije čuo. Francuska inkvizicija, dotadašnja provoditeljica papine politike, sve više se pretvarala u sredstvo kraljevske moći. Veliki inkvizitor, Guillaume Imbert de Paris (dominikanski redovnik), bio je osobni ispovjednik Filipa IV. koji ga je i doveo na položaj. Svojim postupcima dokazao je da je bio mnogo bliži kralju nego samome papi. Pod sve jačim pritiskom Filipa IV. i papa Clement V. (1305 – 1314) pristao je na vođenje istrage protiv templara (inkvizicija), a u mjesecu studenom, svojom bulom „Pastoralis Praeeminentiae“ konačno je ostalim europskim monarsima zapovjedio uhićenje svih templara na Kršćanskom Zapadu.

1308. godina

Teolozi Pariškog sveučilišta podržavaju zakonitost mjera koje je protiv templara poduzeo Filip IV. Papinu bulu proučavaju i drugi europski vladari. U Engleskoj, uhićenja templara počinju 10. siječnja. U Škotskoj, u južnom dijelu kojim su vladali Englezi, sudilo se samo dvojici templara, a u sjevernome dijelu Škotske, koji je bio pod kontrolom kralja Roberta Brucea, uhićenja templara nije niti bilo jer je sam kralj bio izopćen iz Katoličke Crkve.U Španjolskoj, prva uhićenja templara, uz odobrenje Jakova II. od Aragona, započinju 6. siječnja. Vladari Iberijskog poluotoka izbjegavali su suditi templarima, jer da je Red proglašen krivim, o sudbini imovine zasigurno bi odlučivao papa. Da bi zadržali imanja i posjede templara već su planirali rascjepkane ostatke Reda ustrojiti u nove Redove ili ih preimenovati i koji će, kao svjetovni Redovi prije svega biti odani svjetovnim vladarima a tek onda papi. U Italiji, najjači vladar bio je tada Karlo II. Napuljski, stric Filipa IV. Ispitivanja templara odvijala su se u Brindisiju, Raveni, Firenci i drugim mjestima.

Na Cipru, u Nikoziji, templari su u mjesecu svibnju, pred kraljem Amaurijem de Lusignanom i pred svekolikim pukom pročitali potvrdu svoje vjere i nedužnosti. Do popisivanja njihovih imanja i podizanja optužbi, veći dio svojega blaga uspjeli su prenijeti u Limassol, gdje su ih u mjesecu lipnju opkolile snage kralja Amaurija. Zaplijenili su im 120.000 bijelih bizantskih solidusa, a u narodu je ostala priča da su najveći dio blaga i novca templari ipak uspjeli sakriti na nekom drugom mjestu. Temlarske vođe zatočene su u dvorcu Khirokita, a poslije pokušaja bijega, premješteni su u tamnicu u Aquili.

1309. godina

U mjesecu studenom, u episkopalnoj dvorani pariškog biskupa, nakon mnogo odgađanja, sastalo se Kardinalsko povjerenstvo koje je bilo sastavljeno radi ispitivanja Reda Hrama u cijelosti. Jasno je bilo da to tijelo nije naklonjeno templarima jer je većina imenovanih prelata bila u savezu s Filipom IV., a predsjedavajući Kardinalskog povjerenstva, biskup Narbonnea, Gilles Aicelin, bio je od onih crkvenjaka koji su u Poitiersu, pred papom javno ocrnili templare. Prve inkvizitore, Dieudonnea, opata od Lagnyja i Sicarda de Vaura, kanonika Narbonnea, Eduard II. pustio je u Englesku 13. rujna te godine. Engleski je zakon zabranjivao mučenje, ali je kralj s vremenom popuštao pritiscima pape i sve više dozvoljavao mučenja templara za vrijeme ispitivanja.

1310. godina

Dozvoljeno sastajanje onim templarima koji su željeli braniti Red (a nisu bili uhićeni). Okupio ih se bio znatan broj. Njihovi glasnogovornici bili su preceptor Orleansa Renaud de Provins i prokurator rimskog suda Pietro da Bologna (obadva templarski svećenici). Odabrano je devet zastupnika a za prokuratore su imenovani templarski svećenici Pietro da Bologna i Renaud de Provins. I na kraju nisu uspjeli. Dvanaestog svibnja 1310. godine, po nalogu Senskog Crkvenog Sabora, prvih pedeset i četvero templara odveženi su na lomaču koja je napravljena u blizini Pariza, na otvorenom prostoru kod Pont-St-Antoine-des-Champsa. Spaljeni su na laganoj vatri. Šezdeset i sedmorica su spaljena već do kraja mjeseca svibnja. Tu ih je javnim spaljivanjem smaknuto ukupno stotinu dvadeset i trojica! Smaknuća su produžila i dalje, u Lorraineu, Carcassonneu, Normandiji i drugim mjestima, a mnogi su doživotno ostali u okovima. Kraljevi odani agenti i službenici čak su iz grobova vadili posmrtne ostatke mučenjem umrlih templara, kako bi ih spržili kao heretike!
Na Cipru, u kraljevskoj palači, u mjesecu lipnju pronađen je unakažen leš kralja Amauryja de Lusignana. Prijestolje je ponovno zauzeo Henrik II., zakleti neprijatelj templarskoga bratstva. Papa Clement V. šalje na Cipar inkvizitore s uputama Henriku II. da dopusti mučenje templara. Do 1316.g. brojni pripadnici bratstva i sam maršal, umrli su zatočeni u dvorcu Kernya te u drugim tamnicama.

1311. godina

Jedino u Francuskoj u područjima pod dominacijom kralja Filipa IV., optužbe protiv templara bile su potkrepljene „dokazima“.Nakon stotinu šezdeset i šest dana zasjedanja u dvije godine, papino je povjerenstvo završilo s radom 5. lipnja. Svoj Zaključak poslali su papi. Papa saziva Crkveni sabor u francuskome gradu Vienne.

1312. godina

Vijeće Crkvenog Sabora iz Vienne izjasnilo se da su optužbe i dokazi protiv templara preslabi i Red nikada nije bio proglašen krivim za bilo koju od optužbi, ali ni to više nije moglo pomoći templarima. Svojom bulom „Vox in Excelso“, od 22. ožujka, papa Clement V. raspušta i ukida Red templara, a bulom „Ad Proviendan“ sva templarska dobra prenosi hospitalcima, s tim da se dio koristi za plaćanje mirovina bivšim templarima. Jedino u Škotskoj papinska bula nije niti objavljena, jer je kralj Robert the Bruce bio izopćen (exkomuniciran) iz Rimokatoličke Crkve. U francuskome gradu Vienne, u mjesecu travnju, u katedrali sv. Mauricea, papa Clement V. na sazvanoj skupštini drži propovijed i zagovara novi Križarski rat, kao sveopći boj za spas Svete zemlje.

1313. godina

Papa Clement V. i kralj Filip IV. priređuju veličanstvenu svečanost. Filip Lijepi i njegovi sinovi „podižu križ“ (Filip, po drugi puta u životu) za novi križarski pohod i polažu prisegu „da će u Kristovo ime spasiti Svetu zemlju“. Prisvojili su novac od poreza na svećenstvo i sve darove vjernika. U Parizu su održane svečane povorke kojima se slavio skori odlazak u novi križarski pohod. Vojska se nije okupila, kralj i papa su sav novac pronevjerili. U mjesecu prosincu, četiri templara s najvišim činovima u francuskom zarobljeništvu: Jacques de Molay, Hugues de Pairaud, Geoffroi de Gonneville i Gui de Charney, ponovno su izvedeni na saslušanje pred pariško povjerenstvo.

1314. godina

Dana 18. ožujka te godine u Parizu na Ile-des-Javiauxu, malom otočiću na rijeci Seine (između kraljevskih vrtova i samostana sv. Augustina), po hitnoj zapovijedi kralja Filipa IV. i bez prethodnog savjetovanja s papom i drugim crkvenim predstavnicima, spaljivanjem na laganoj vatri lomače, okrutno su pogubljeni Jacques de Molay i Gui de Charnay. Papa Clement V. umire 20. travnja te godine. Filip IV. (Filip Lijepi) umire u mjesecu studenom te godine, a 1316.godine umire i Luj X. – sin Filipa IV.

1317. godina

U Portugalu kralj Deniz (Dionysius) osniva Red Vitezova Kristovih u kojem utočište nalaze templarski vitezovi (samo pod drugim imenom) i taj Red papa Ivan XXII. priznaje 1319. godine. Oni dograđuju i proširuju bivši templarski samostan Convento de Christo u Tomaru, gdje je i dalje njihovo sjedište (sada pod nazivom Reda Vitezova Kristovih). U kraljevstvima Španije, templari nalaze sigurnost pristupanjem u novoosnovane vojne redove.

1360. godina

Oko te godine, ciparski kralj Petar I. putuje po Europi skupljajući potporu za novi križarski pohod. Njegova vojska zauzima i pljačka Aleksandriju i brzo se povlači. To nije bio križarski rat, to je bio pljačkaški pohod.

1386. godina

Nakon čestih višegodišnjih napada teutonaca iz zamka Marienburg (zamak u blizini Gdanska) i križarskih pohoda protiv poganskih Litavaca, te godine Litavci pod vodstvom Velikog kneza Jagela prelaze na kršćanstvo.

1400. godina

Škotski Red templara prešao je u Red sv. Ivana (St. John) Jeruzalemskog, ipak s templarskim posjedima koje je ovaj Red preuzeo upravljalo se odvojeno od posjeda Reda sv. Ivana.

XV. stoljeće

1456. godina

Portugalski Red Vitezova Kristovih od pape Calixtusa III. (1455. – 1458.) dobiva crkveno-duhovnu nadležnost nad Portugalskim Kolonijama u Africi i Aziji. Iz Reda Vitezova Kristovih posebno su poznati hrabri svjetski pomorci i veliki istraživači kao što su Vasko de Gama ili Vel. Master princ Henri Navigator. Svi su oni direktni potomci i nasljednici Vitezova Templara (samo pod drugim imenom Reda) i svi su, pa i čuveni Kristofor Kolumbo, svjetskim morima plovili s templarskim pattee križem (naziv za križ s krakovima užim u centru i širim na krajevima) na jedrima svojih brodova! Tih godina, u Škotskom selu Rosslyn (jugozapadno od Edinburgha), grof William de St. Clair (Sinclair) gradi kapelicu Rosslyn, za koju se i danas tvrdi da krije blago templara.

XVI. stoljeće

1523. godina

Hospitalci gube Rodos kojega im otimaju i osvajaju Osmanlije. Sedam godina kasnije, car Karlo V. hospitalcima dodjeljuje otočić Maltu, koju im kasnije otima Napoleon.

1564. godina

Za vrijeme reformacije, škotski prior David Seton povukao se s drugim templarima iz Reda sv. Ivana (St. John). Zabilježeno je da su Škotski templari ukinućem svoga Reda izgubili ukupno 519 posjeda (lokacija) „Terrae Templariae“.

1571. godina

Otomanski (Osmanlijski) Turci uništavaju na Cipru veći dio templarske arhive, koje su ranije od templara preuzeli hospitalci.

XVII. stoljeće

1660. godina

Već ranije, u Francuskoj kralj Henry IV. (1589. – 1610.) zapovijeda restauraciju Reda sv. Lazara, koji dobiva novi naziv: Red Dame od Karmela i sv. Lazara ( Lady of Mount Carmel and St. Lazarus). U Italiji, po nalogu pape, Red dobiva naziv Red sv. Mauricija i sv. Lazara kojeg kao Vel. Meštri u buduće nasljedno vode vojvode od Savoje.

1688. godina

Prvi početci Škotskog masonstva (osnivaju se u Irskoj). Po mnogima, to je bila prva izdvojena frakcija, u tajnosti preživjelog, Reda Hrama (Viteškog Reda Templara). Kralj Britanskog Otočja James VII.& II. u Domu Stuartovih (The House of Stuart), povlači se u egzil emigrirajući u Francusku.

1698. godina

Škotska masonska organizacije osniva se i počinje djelovati i u Francuskoj i u tridesetim godinama XVIII. st. sve više se promovira i kao politička sila posvećena obnovi Doma Stuartovih ( The House of Stuart), kao vladara Engleske i Škotske.

XVIII. stoljeće

1705. godina

Nakon gotovo četiri stoljeća, objavljivanjem Općeg (glavnog) Statuta i Izborne Povelje, Viteški Red Templara – kao svjetovna i po tradiciji organizacija vojnog ustroja, javno i službeno pojavljuje se na europskoj plemićkoj sceni! U Versaillesu se,nakon četiri stoljeća prvi puta javno, održava Plemićka konvencija, na kojoj za 41.Vel. Meštra biva izabran Pillipe Vojvoda od Orleansa (kasnije Regent Francuske).

1715. godina

Jedan sin Pillipa, Vojvode od Orleansa i francuskog Regenta, postaje legitiman Vel. Meštar Reda od Karmela i sv. Lazara, dok drugi (ne priznati) sin priključuje se hospitalcima i ubrzo biva promoviran i ustoličen kao njihov Vel. Prior u Francuskoj. Tri desetljeća kasnije,u javnost izlaze i prve tvrdnje da je Red Hrama (Viteški Red Templara) u potaji preživio cijeli period od 1314.godine (što će kasnije, 1804. godine, Larmeniusovom Poveljom pokušati ustvrditi i brat Bernard-Raymond Fabre-Palaprat).

1717. godina

Masonski pokret se širi i u Londonu se institucionalizira kombinacijom četiri male lože u Velikoj loži, kao upravnom tijelu slobodnog zidarstva.

1736. godina

Jakobinac Andrew Michael Ramsay (škotski mason u Parizu) izlazi u javnost s tezom i tvrdnjama da je masonerija ustvari započela još u Sv. Zemlji među križarima i masonske lože počinju usvajati rituale i simbole povezane s Redom Vitezova Templara.

1737. godina

Obnavlja se (u neizmjenjenom obliku) Škotska templarska prisega iz 1314. godine!

1745. godina

U Edinburgu na Holyrood Palace, princ Charles Edward Stuart organizira i priređuje prijam za Škotske templare.

1750. godina

Barun Karl von Hund (njemački plemić), inače povezan s jakobinskim masonskim liderima u Parizu, izlazi u javnost s tezom da je „novi“ oblik masonstva nastao direktno iz tradicije templara. Njegov „Obred stroge pokornosti“, masonstvu je donijelo ono okultno, magijsko i mistično, za koje se dugo tvrdilo da je došlo upravo od templara. Prvi je javno prezentirao informaciju o postojanju „liste tajnih Vel. Meštara“, koji su nakon pogubljenja Jacques de Molay-a, u Škotskoj u strogoj tajnosti djelovali sve do ponovnog izlaska templara u javnost objavljivanjem Statuta i Izborne Povelje.

1755. godina

Barun von Hund zastupao je tvrdnju da je Jacques de Molay, kao svog  nasljednika, u tajnosti, imenovao izvjesnog Pierrea de Aumonta.

1791. godina

U vremenu francuske revolucije, ukidaju se i Red od Karmela i sv. Lazara i Veliko Vijeće Reda.

XIX. stoljeće

1804. godina

Red Hrama se obnavlja pod vodstvom liječnika Bernarda-Rajmonda Fabre-Palaprat-a. Iznošenjem u javnost „Larmeniusove Povelje“ (s potpisima svih tajnih Vel. Majstora od smrti Jacques de Molay-a 1314. g. pa sve do francuske revolucije) te spisa „Carta Transmissionis“ (Prijenosa) iz 1324. g. i Statuta iz 1705. g., pokušava dokazati kontinuitet djelovanja Reda Hrama u zadnjih pet stoljeća! Izabran je za 45. Vel. Meštra Reda Hrama. Napoleon Bonaparte, kao car novoosnovanog carstva, podržavajući obnovu Reda Hrama, priznaje Red kao vojnu silu te nastoji u njega pridobiti nove članove iz visokog plemstva i carske uglednike.

1808. godina

Svoje postojanje, obnovljeni Red službeno promovira svečanim obredom u crkvi sv. Paula u Parizu. Crkva sv. Paula sagrađena je u čast Jacquesa de Molay-a i ostalih mučenika Reda Hrama.

1810. godina

Ovim novim uspjehom Reda sa znatnim brojem novih i uglednih članova, otvaraju se brojna nova Zapovjedništva te Priorati po cijeloj Napoleonovoj europskoj imperiji!

1811. godina

U želji da sebi omogući visoke, gotovo neograničene ovlasti, Fabre Palaprat revidira Statut Reda, čime izaziva opravdani revolt i pod vodstvom vojvode od Choiseul-a dolazi do raskola u samome Redu.

1812. godina

Fabre-Palaprat daje ostavku – kao rezultat postignutog kompromisa, a na mjesto Vel. Meštra biva izabran vojvoda od Choiseul-a. Ne mogavši preboljeti izgubljeno mjesto Vel. Meštra, Fabre-Palaprat uporno pokušava organizirati politički prevrat i u tom konfuznom vremenu, za novog Vel. Meštra biva postavljen Charles-Louis le Peletier – grof od Aunay-a.

1814. godina

Burbonski kralj Louis XVIII., u želji da izbjegne udare raznih nadolazećih opozicijskih grupacija koje bi ugrozile tek oporavljenu monarhiju, daje kraljevsku zaštitu Fabre-Palapratu koji uspijeva ujediniti templare a grof od Aunay-a prisiljen je napustiti mjesto Vel. Meštra. U ovom pomirenju, važnu ulogu odigrao je britanski admiral Francophile Sidney sir William Smith (inače se borio protiv Napoleona) koji tada povezuje templare s vodećim masonskim Vel. prioratom Engleske tzv.„Crvenim Križem“.

1820. godina

Započinje rušenje mita o srednjevjekovnim templarima čemu najviše doprinosi djelo „Ivanhoe“ napisano od sir Waltera Scott-a i djelo „The Talisman“. Templare pokušava predstaviti kao pohlepne i razvratne, nastoji ih povezati s hereticima, a njihove križarske ratove pokušava prikazati da su vođeni iz osobnih interesa templara. Ova djela imati će veliki utjecaj na engleski i američki pogled na templare uopće.

1825. godina

Templarski Red ponovo publicira Statut i Izbornu Povelju iz 1705. godine, a kasnije, uz podršku bivšeg Vel. Meštra vojvode od Choiseul-a redefiniraju Red kao Viteški i ne-masonski, čime se nastoje odvojiti od masonskog utjecaja. Marquis Albert Francois-du Chasteleer (inače bliski prijatelj Fabre-Palaprat-a), u Parizu osniva Vel. priorat Belgije.

1830. godina

Fabre-Palaprat i francuski templari daju podršku revoluciji protiv Charlesa X. koji je prijetio vraćanjem apsolutne monarhije u Francuskoj. Isto tako podržavaju belgijske revolucionare koji se bore protiv nizozemske nadmoći, što 1831. godine rezultira nezavisnošću Belgije kao kraljevine.

1833. godina

Prihvaćajući određena Johannite vjerovanja, Fabre-Palaprat (kao patrijarh Johannite Crkve) ih počinje nametati francuskim templarima-mijenjajući pravila i rituale. Nakon što je proglasio suverenost mimo pape i Katoličke Crkve, Fabre-Palaprat zahtijeva da svi templari prihvate njegovu „novu vjeru“ što je rezultiralo novim raskolom u Redu.

1837. godina

Već bolesni Fabre-Palaprat umirovljen je na jugu Francuske, a templari koji nisu željeli prihvatiti njegovu „novu vjeru“, uspijevaju uspostaviti Izvršnu Komisiju za sazivanje Vel. Konventa.

1838. godina

U mjesecu veljači umire Fabre-Palaprat, čime se otvara put reformi i ujedinjenju. Na Vel. Konventu formira se nova Izvršna Komisija. Usvajaju se dokumenti kojima se uklanjaju svi Johannite elementi iz već, od strane Fabre Palaprat-a „oštećenog“ i preinačenog Statuta iz 1705. godine. Obnavlja se Viteška tradicija i poslušnost prema katoličkoj Crkvi. Za Vel. Meštra izabran je sir William Sidney Smith (dotadašnji Vel. prior Engleske) što izaziva ozbiljne podjele, jer ga, radi njegove masonske orijentacije, francuski templari ne žele priznati za Vel. Meštra i nastavljaju birati novo vodstvo u koje imenuju grofove Moreton-a i Chabrillan-a. Red Templara tada je diljem Europe, sjeverne Afrike i južne Amerike, ukupno brojao nekih 78 priora i više od 400 zapovjednika! Ova zbrka s Vel. Meštrom rezultirala je da su ne-francuski Priorati proglasili svoju autonomnost.

1841. godina

U Parizu, na Generalnom Konventu Priorata Europe, Kolonijalnih zemalja, Latinske Amerike i SAD-a, usvojena je „Deklaracija Načela“.

1845. godina

Za trajanja namjesništva koje je vodio Jean-Marie Raoul, princ od Chimay-a poslan je u Rim kako bi ishodio priznanje od pape. Papa Gregory XVI. (1831. – 1846.) zahtijeva da svi templari budu rimokatolici i pregovori u tom pravcu nastavljaju se do francuske revolucije 1848.g.

1853. godina

Regent Narcisse Valleray traži službeno priznanje templarskoga Reda od cara Napoleona III., koji Red ponovo priznaje kao suverenu vojnu snagu i članovima Reda dozvoljava nošenje svojih obilježja unutar Francuske.

1865. godina

U Belgiji dolazi do podjele Velikog Priorata – katolici čine Priorat sv. Ivana d’ Hiver, a „sekularni“ templari masonski „Obred stroge pokore“ (prema učenju njemačkoga baruna von Hunda) i osnivaju Priorat sv. Trojstva u Kuli.

1868. godina

U Francuskoj, templare kao Vel. Meštar, vodi regent A.G.M. Vernois. Dosta su neaktivni. Belgijski Vel. Prior Prosper Beechman pokušava obnoviti Internacionalni Red jer su postojale vrlo velike podjele između Engleskog, Francuskog i Njemačkog Priorata. Vernois u Statut dodaje novo – Opće Poglavlje, kojim on postaje i Čuvar Velikog Učilišta Reda.

1870. godina

Francuska je poražena u ratu s Njemačkom. Priorati Francuske i Njemačke u velikim su razlikama. Arhiva Reda deponirana je u Nacionalnoj knjižnici u Parizu.

1877. godina

Nakon smrti regenta i Vel Meštra Vernoisa, prema Općem poglavlju Statuta biran je novi regent. Izabran je Felix Champion de Villeneuve i preuzima naslov Čuvara Suverenog Učilišta.

1890. godina

Na Belgijskoj templarskoj sceni gasi se katolički Priorat, a „sekularni“ je i dalje aktivan.

1894. godina

U Bruxellesu se osniva Međunarodno Tajništvo Reda.

XX. stoljeće

1918. godina

Nakon smrti Vel. Meštra Josepha Peladana (francuz), Arhiv Međunarodnog Tajništva Reda deponiran je kod Kvmrisa (alternativna područja istraživanja) u Bruxellesu. 1930. Završava i zadnje poglavlje Belgijskog Priorata sv. Trojstva u Kuli, a sam prior Emil Briffaut predlaže ukidanje Priorata. Dvije godine kasnije, u Bruxelles su dostavljeni i dokumenti s Palaprienovim templarskim obredima.

1932. godina

Veliki Priorat Belgije ime Reda registrira kao: Suvereni i vojni Red Hrama u Jeruzalemu. I Belgija i Francuska usvajaju nove Statute i taj skraćeni naziv SMOTJ, ili na latinskom: OSMTH, čime započinje obnova Međunarodne templarske zajednice! 1933.godine formirano je Veliko Vijeće. Novi regent postaje Theodore Covias.

1934. godina

Novi regent i Čuvar Reda postaje Emile-Isaac Vandenberg. Učinio je mnogo na revitalizaciji templara diljem Europe. To uključuje i Vel. Priorat u Švicarskoj.

1937. godina

Vel. prior Švicarske barun Anton Leuprecht, od Međunarodne organizacije (od Vel. Vijeća) dobiva mandat za osnivanje Autonomnih Vel. Priorata po cijelom svijetu kako bi se cjelovito formirala Međunarodna Federacija SMOTJ (na latinskom: OSMTH).

1942. godina

Belgija doživljava njemačku okupaciju i Vel. Meštar Emile-Isaac Vandenberg prenosi Belgijske Zapisničke Knjige (one od 17. rujna 1934.g.) i kopiju Statuta iz 1705. g. u tada neutralni Portugal i povjerava ih na čuvanje i brigu portugalskom Vel. prioru Antoniu Campello de Sousa Fontes. Dokumentacija govori da je Red i u tim uvjetima nastavio s aktivnostima u Belgiji i u Francuskoj.

1945. godina

Vel. Meštar regent Emile Isaac Vandenberg zahtijeva povrat Arhiva, što Antonio Campello de Sousa Fontes ignorira i odbija. Vandenberg nenadano umire, a Antonio Campello de Sousa Fontes preuzima titulu regenta. Dolazi do podjele Međunarodne templarske organizacije (Međunarodnog Reda).

1946. godina

Krajem te godine (u mjesecu prosincu) de Sousa Fontes objavljuje i nove Statute. Jedan se pojavljuje kao ažuriranje Statuta iz 1705. godine, a drugi kao Statut „OSMTH namjesništva“. Do danas nije pronađen dokument koji bi potvrdio da je to Opći (Veliki) Konvent prihvatio i odobrio.

1948. godina

Prema novim Statutima, regentov sin – Fernando Campello de Sousa Fontes, određuje se kao „nasljednik i Regent“.Ne prihvaćajući ovo, Belgija, Francuska, Švicarska i druge zemlje članice Međunarodne Federacije Autonomnih Vel. priorata SMOTJ (OSMTH) potpuno se odvajaju i nastavljaju s radom i aktivnostima prema Statutu iz 1932. godine.

1959. godina

Španjolski templari, pod vodstvom princa Guillerma de Grau-Moctezuma- Rife, odvajaju se od Reda.

1960. godina

Nakon smrti oca, Campello Fernando de Sousa Fontes zauzima očevo mjesto i određuje si naslov „Princ Regent“.

1962. godina

„Princ Regent“ Campello Fernando de Sousa Fontes preuzima Američki Vel. priorat (kojega je u saveznoj državi New Jersey uspostavio Autonomni Vel. priorat Švicarske), koji započinje i međunarodnu suradnju.

1964. godina

Petar II. (bivši kralj Jugoslavije) postaje kraljevski zaštitnik američkog Vel. priorata. Nakon njegove smrti (1970.g.), taj položaj (patronažni) do danas nije ponovo aktiviran.

1970. godina

U Parizu se sastaju Veliki Priori koji nisu prihvatili de Sousa Fontesa, s namjerom ponovnog ujedinjenja Reda u Međunarodnu Federaciju. Za Vel. Meštra izabran je Antonie Zdrojewski (za vrijeme II. svj. rata bio je u okupiranoj Francuskoj član Poljskog pokreta otpora, a poslije 1945.g. ministar u poljskoj vladi u progonstvu). „Princ Regent“ Fernando de Sousa Fontes saziva svoj Opći Konvent, koji se sastaje u Parizu, Chicagu i Illinoisu (1971.g.), a 1973.godine u portugalskome Tomaru.

1971. godina

Svjetskim Načelnikom Reda proglašen je barun Anton Leuprecht, koji ponovo uspostavlja Veliki priorat Škotske gdje je za Vel. Meštra izabran Andrew Francis Sherry.

1973. godina

Antonie Zdrojewski provodi reorganizaciju Suverenog Vojnog Reda Hrama u Jeruzalemu (Hrama Jeruzalemskog) te reformu Statuta. „Svjetski Načelnik“ ponovo uspostavlja nezavisnost Međunarodne federacije autonomnih Velikih Priorata SMOTJ (svaki Veliki Priorat bio je priznat kao autonoman). Belgijsko Veliko Vijeće reformu Statuta prihvaća 1975. godine.

1978. godina

Posebnom Poveljom, Škotski Veliki Priorat dobiva međunarodni legitimitet.

1980. godina

Umire barun Anton Leuprecht, a za novog „Svjetskog Načelnika Reda“ izabran je škotski Vel. prior Chev. Andrew Francis de Achaea Sherry.

1986. godina

Antonie Zdrojewski izdaje Povelju prijenosa, kojom Georgea Lamiranda proglašava Velikim senešalom i određuje ga za svog nasljednika.

1987. godina

Aktivnim zalaganjem chev. Andrew Francis de Achaea Sherry-a (Velikog priora Škotske), brata Gerta Grottea (Velikog priora Skandinavije), te baruna dr. Fernanda de Toro-Garlanda (Velikog priora Španjolske) i uz punu podršku Velikih priorata Škotske, Španjolske, Skandinavije, Portugala i Engleske, Red uspijeva osnovati i uspostaviti odbor Međunarodonog federativnog udruženja (IFA-SMOTJ, kao i 1937.g.) s osnovnim zadatkom promicanja suradnje i zajedništva svih Autonomnih priorata te organiziranjem i provođenjem demokratskog izbora Velikog Meštra Međunarodnog federativnog udruženja.

1990. godina

Odbor Međunarodnog federativnog udruženja Autonomnih priorata IFA za svih 15 Velikih priorata članica SMOTJ (na latinskome OSMTH), saziva i organizira Međunarodni Konvent. U isto vrijeme, „Princ Regent“ (de Sousa Fontes) izdaje novi set Statuta. Prema Članku 11. dozvoljena je mogućnost da on automatski postane Veliki Meštar (ako ne bude izabran u određenom roku od 903 dana = 301 dan x 3). Nadalje, „Princ Regent“ može još za života (a vie) odrediti svog nasljednika, koji također može preuzeti i titulu Vel. Meštra. Ovaj set Statuta računao je kao dopunu Statutima koje je objavio njegov otac još 1947. godine.

1993. godina

U gradu Toja (Galicija, Španjolska), održan je Drugi Međunarodni Konvent koji je sazvala IFA. Na taj susret pozvan je i „Princ Regent“ te je predstavio revidirani set Statuta – koji nikada nisu prihvaćeni niti odobreni.

1995. godina

U mjesecu lipnju, u Londonu je održan susret pod nazivom Međunarodna konklava Templara. Vodeća tema sastanka bila je davanje preporuka u rješavanju pitanja statusa „Princa Regenta“ te priprema i dogovor za organiziranje Velikog Konventa u Salzburgu (Austrija).
Prvi sastanak u Salzburgu (Salzburg I.) rezultirao je preporukom „Princu Regentu“ da se povuče s pozicije voditelja „OSMTH namjesništva“. Osnovano je i Veliko Vijeće priora koje bi privremeno vodilo sve Priorate koji ne priznaju autoritet „Princa Regenta“- sve do demokratskog izbora novog Vel. Meštra. Ujedno je izvršeno revidiranje i ažuriranje svih dokumenata i Statuta.

Drugi sastanak u Salzburgu (Salzburg II.) održao se u mjesecu studenome iste godine s idejom konkretiziranja aktivnosti oko mogućih kandidata za novog Vel. Meštra te pokušaja ostvarivanja suradnje i jedinstva svih SMOTJ priora (koji nisu prihvatili autoritet „Princa Regenta“). Razlike u pogledima i idejama rješavanja ovog problema bile su i suviše velike (čak i među članovima tajništva ovoga skupa) i sastanak je završio bez pozitivnih zaključaka i rezultata i u sveukupnom neredu.

1996. godina

Sam Red, u međuvremenu je nastavio svoje aktivnosti i djelovanja u suglasju s izvornim ciljevima. Organizirane su Međunarodne Konklave i Konferencije, na kojima su uz službene predstavnike Međunarodnog Reda prisustvovali i predstavnici raznih grupacija te vođe priorata koji su se odvojili od „Princa Regenta“. Iste godine, IFA je u Tomaru (Portugal) organizirala Međunarodnu Konklavu, na kojoj je javno promovirala stručni rad brata Fernanda de Toro-Garlanda (inače Vel. priora Španjolske) koji je tada bio na mjestu generalnog tajnika IFA-OSMTJ (SMOTJ – OSMTH), pod nazivom „IFA i templarsko jedinstvo“. Sastavljen je i prezentiran povijesni „Tomarski Protokol“.

1997. godina

U svojim nastojanjima organiziranja protokola (procedure) buduće reforme, izbora novih vladajućih tijela (uz stručan pregled povijesti i tradicije Reda), kvalitetnog revidiranja starog Pravilnika i Statuta te uspostavom dva međunarodna odbora, zatim jasnog definiranja svrhe i zadataka budućeg Magisterijalnog Vijeća i budućih Velikih Meštara, IFA je od 1. do 3. svibnja u Lisabonu (Portugal) organizirala Svjetski templarski Kongres kao posebno svečan i povijesni događaj. Nazočilo je dvadesetak Visokih templarskih dostojanstvenika, koji su zastupali deset zemalja.

Prisutni priori potpisali su i Ugovor /Australija, Engleska i Wels, Francuska ( + francuski OSMTJ ), NATO – Europa i SAD, Portugal, Škotska, Španjolska i SAD/. Već koji tjedan kasnije, nakon održanog Svjetskog templarskog Kongresa, Vel. Priorat SAD-a sastaje se u Chicagu i nastavlja raspravu s posebnim osvrtom na Salzburg II. Kao prvi prioritet određuju si poboljšanje vlastitog djelovanja uz provođenje raznih kulturnih i humanitarnih aktivnosti te proučavanje mogućnosti međunarodnih aktivnosti kroz samu Međunarodnu templarsku asocijaciju.

1998. godina

IFA u Worcesteru (Engleska), 26. lipnja organizira i Drugi Međunarodni susret za sve Vel. priore, Priore i Zapovjednike. Kao prvi prioritet, SMOTJ (latinski: OSMTH) postavlja ostvarivanje punog jedinstva i za to daje rok do sredine mjeseca ožujka 1999. Započinju ozbiljne pripreme kako bi se po prvi puta u XX. stoljeću na potpuno demokratski način izabrao Veliki Meštar i Veliko (Magisterijalno) Vijeće! Skupština ovog Međunarodnog susreta, jednoglasno je prihvatila i odobrila kompletan protokol i hodogram aktivnosti oko budućih izbora, koji je predložilo Izborno Povjerenstvo.

Neke templarske grupe napustile su Drugi Međunarodni susret u Worcesteru kako bi prisustvovale sastanku u Turku (Finska) gdje održavaju „svoje“ izbore i proglašavaju svog Vel. Meštra i svoju novu organizaciju počinju nazivati OSMTH – AOO (Atlantic Obedience Order). Kasnije pokušavaju prakticirati i ustaliti naziv OSMTH. Druga polovica 1998.g. kao i početak 1999.g. obilovale su mnogim i raznim napadima uperenim protiv IFA SMOTJ/OSMTH. Bez obzira na pokušaje rušenja i ometanja rada pa i legitimiteta, IFA SMOTJ uspijeva u svim predviđenim aktivnostima i pripremama za izbor novih upravljačkih tijela i za demokratski izbor novog Vel. Meštra.

1999. godina

Pristižu nominacije svih prijavljenih templarskih organizacija. Od ukupno 23 prijavljene templarske organizacije iz cijeloga svijeta, nominirano je 17 Velikih priora, Priora i Zapovjednika te su pozvani da pristupe glasovanju za mjesto Velikog Meštra i za novo Veliko (Magisterijalno) Vijeće. Sve nominacije su potvrđene i ovjerene kod neovisne odvjetničke tvrtke koja je nadgledala glasovanje. Za Vel. Meštra Hrama, izabran je H.E. Chevalier Dr. Don Fernando de Toro-Garland, Count of Val de Zuera, and Baron de Gar-a, kao prvi demokratski izabran Vel. Meštar u XX. stoljeću! Mandat mu je određen na 5 (pet) godina. Također je izabrano i Veliko (Magisterijalno) Vijeće, kao jedino (legitimno izabrano) upravljačko međunarodno tijelo. Magisterijalno Vijeće predvodi Vel. Meštar s Vel. Kancelarom, kao čelnim izvršiteljem. Ovim izborima ujedno je raspušteno Međunarodno federativno udruženje IFA – SMOTJ-a, jer više nije postojala potreba njegovog postojanja.

XXI. stoljeće

2000. – 2001. godina

Međunarodni susreti Velikog Vijeća i Opće konklave Reda, održani su u Rimu, Madridu i Lisabonu. Vel. priorat Argentine izdaje tiskovinu – vjesnik SMOTJ-a tiskanu na francuskom, španjolskom i engleskom jeziku. Ovaj Projekt svesrdno je podržan i od Vel. Meštra i od Velikog Vijeća. Red se ubrzano razvija, s novim Zapovjednicima, Preceptorima i Priorima! Jedan od susreta, održao se u Rimu od 30. studenog, do 3.prosinca 2001.g. Već prvog dana (30.studenog), Vel. Meštar, brat Fernando de Toro-Garland, u pratnji svoje supruge Patricie i nekoliko drugih vidnih templarskih časnika, službeno je primljen u Vatikanu, a odobren mu je i posjet tajnom arhivu Vatikana, gdje su mu pokazani originalni dokumenti i pečati iz 1307. – 1314. godine! Ujedno je bio i prvi Vel. Meštar koji je ušao u Vatikan nakon sedam stoljeća!

2002. godina

Novi Svjetski templarski Kongres, sa sastancima Velikog Vijeća i konklavama, Red održava u Rimu od 21. – 24. ožujka. Na tom Kongresu, potvrđena je informacija da je povijesničarka Dr. Barbara Frale (inače istraživač u Vatikanskim arhivima), uistinu pronašla izgubljeni dokument iz 1308.g., kojim papa Clement V. proglašava rad Jacquesa de Molaya i sam Red zabranjenima! Tih dana,Vel. Meštru i članovima Vel. Vijeća, ponovo je odobren ulazak u tajni arhiv Vatikana, gdje im je uz razgledavanje, dopušteno i fotografiranje povijesnih dokumenata.

2004. godina

Po isteku mandata Vel. Meštra (mandat od pet godina), susret je održan ponovo u Santiago de Compostella (Španjolska). Vel. Meštar (Fernando de Toro-Garland), koji je tada napuštao položaj, ali i zadržao pravo prijenosa inicijacije na drugu osobu, za drugog po redu Vel. Meštra (ponovo s mandatom od pet godina) zaredio je brata Antonia Parisa (iz Italije). Izabrano je i novo Magisterijalno (Poglavarsko) Vijeće, s istom dužinom mandata (pet godina).

Članovi Magisterialnog/Poglavarskog Vijeća bili su: Master Emeritus Fr. Fernando de Toro-Garland, novi Master Fr. Antonio Paris, brat Luis de Matos (Portugal) – Kancelar, brat Leslie Payne (Engleska) – Senešal; brat William McCallum (Australija) – arhivist, te brat Antonio Cabrera (Španjolska) – blagajnik (rizničar).

2006. godina

Službeno izaslanstvo Međunarodne templarske asocijacije OSMTHU, na čelu s Velikim Meštrom (fr.Antonio Paris), u kapeli dvorca Trakošćan 23.travnja 2006.godine službenom promocijom i obredom viteških prisega uvodi Hrvatsku u globalni templarski pokret i taj datum se računa kao početak organiziranog djelovanja templara XXI.vijeka u Republici Hrvatskoj!

2007. godina

Master Antonio Paris zbog zdravstvenih je razloga bio prisiljen odstupiti s mjesta Velikog Meštra. Magisterijalno (Poglavarsko) Vijeće pokušalo je privremeno, pod vodstvom Velikog Kancelara Reda brata Luisa de Matosa, voditi ovu Međunarodnu templarsku asocijaciju – što se pokazalo kao vrlo neuspješno, te su sve templarske organizacije koje su bile članice te međunarodne asocijacije (O.S.M.T.H.U. – Univerzalis) nastavile svoje djelovanje potpuno samostalno.

2008. godina

Princa regenta (Campello Fernando de Sousa Fontes) s mjesta Vel. Meštra pokušava smijeniti Luis Roseira uz podršku petorice članova Templarskog Magisterijalnog Vijeća kojim činom on ( Luis Roseira) namjerava postati novi Vel. Meštar te međunarodne asocijacije). Dolazi do novih frakcija. Campello Fernando de Sousa Fontes to ne priznaje i nastavlja svoje aktivnosti. Globalna templarska scena i dalje je podijeljena u nekoliko Međunarodnih asocijacija, a svi drugi Veliki priorati, Suvereni priorati te Autonomni Preceptorati i Zapovjedništva (kojima nije prioriteno članstvo u bilo kojim stranim asocijacijama), nastavljaju svoje aktivnosti potpuno samostalno.

2016. godina

Temeljem činjenice da Veliki Kancelar Međunarodne templarske Asocijacije O.S.M.T.H.U. (Universalis) kroz proteklo razdoblje (od 2009.do 2016.godine) nije organizirao izbor novog Velikog Meštra te Asocijacije (a što je bila njegova temeljna zadaća), Veliki priori i priori čiji su Priorati bili članovi O.S.M.T.H.U. (koji je u praksi prestao funkcionirati), organizirali su u ljeto 2016.godine trodnevni radni sastanak u Ljubljani i dogovorili nastavak zajedničke suradnje kroz osnivanje nove Međunarodne templarske Konfederacije Priorata (kao direktan nastavak organizacije OSMTHU) pod nazivom O.S.M.T.H.W. - Orbis, koja je svoju promociju doživjela 28.listopada 2016.godine na Konventu u talijanskom gradu Assisi (Asiz), a za privremenog Velikog Meštra (pro tempore) izabran je brat Leslie James Payne (Veliki prior Engleske i Welsa).
Članovi Velikog Magisterijalnog Vijeća O.S.M.T.H.W.- Orbis kao nositelji najviših funkcija su: fr.Leslie James Payne (Engleska i Wels) – Veliki Meštar /pro tempore/, fr. Roman Vertovec (Švedska) kao Veliki Vizitor, fr. Marco Barbetti (Italija) – Veliki Kancelar, fr.Vinko Lisec (Hrvatska) – Veliki Senešal, fr.Marcello Piergentilli (Italija) – Veliki rizničar i fr.Stefano Proietti (Italija) – Veliki arhivar.
Vrlo brzo, interes za pristup ovoj Međunarodnoj asocijaciji najavili su pojedini Veliki priorati zemalja Južne Amerike, SAD-a, Kanade te nekoliko Velikih priorata i Autonomnih priorata iz Europe!